Danas djeca zaspe uz ekran. Zvuci crtića, svjetlo iz telefona, lagano skrolanje dok se oči sklapaju. A nekad… nekad se djeca uspavljivala drugačije.
U bešici.
Drvenoj. Ručno rađenoj. Mirisala je na jasen ili orah, na djetinjstvo i rukotvorinu. Nije imala dugme, zvučnik ni vibraciju — imala je samo ruku. Ruku majke, nane, ili starije sestre. I pjesmu.
“Spavaj, spavaj, moje zlato malo…”
I ljulja se. Tiho. Bez žurbe. Kao da cijeli svijet stane dok se to malo tijelo umiruje. Bešika nije bila samo krevet. Bila je sigurnost, ritam, zaklon, prvi osjećaj da te neko čuva.
Kako je izgledao običaj bešike?
U mnogim bosanskim kućama, bešika je stajala na posebno mjestu — u ćošku sobe, pokrivena tankim bijelim platnom, često vezom ukrašena. Bila je naslijeđe. Jednu su koristila tri, četiri, ponekad i petoro djece.
Kad bi se dijete stavilo u bešiku, zamotano u pelenu, pričvršćeno lagano da se ne prevrne, počinjala bi najljepša predstava — majčino ljuljanje. I nije to bilo obično “uspavljivanje”. To je bio ritual. Pjevanje, tiho šaputanje, gledanje u oči, povezivanje.
U tom ritmu su rasle generacije. I rijetko ko se sjeća, ali ta bešika je znala više o ljubavi nego pola interneta danas.
Zašto je običaj nestao?
Nestao je s industrijom. S brzinom. S “nema vremena”. Sa savjetima s interneta. Sa kućama bez nane.
Bešika je postala “nepraktična”, “zastarjela”, “nesigurna”. A nije niko mjerio koliko je bila topla.
Danas više pričamo o senzornim podlogama nego o rukama koje ljuljaju. A djeca… pa djeca i dalje traže isti osjećaj — samo ga više ne pronalaze tako lako.
Šta nas bešika uči danas?
Da bliskost ne treba aplikaciju. Da ritam srca može biti važniji od uspavanki s YouTube-a.
Da jedno dijete koje zaspe dok ga gledaš — raste sigurnije od onog koje zaspe uz ekran.
I da možda, samo možda, nismo napredovali. Samo smo ubrzali.
Zaključak:
Zaboravljeni običaji ne trebaju da ostanu zauvijek zaboravljeni. Možda više nećemo imati drvene bešike u svakom domu — ali možemo vratiti ono što je najvažnije: prisustvo.
Jer bešika nije bila čudo drvorezbarstva. Bila je čudo pažnje.
