Stigla je naša dijaspora. Stigli su ljudi koji žive daleko, ali kojima se srce još uvijek okrene prema istom sokaku, avliji, rijeci i planini. Sa njima u Bosnu ne dolaze samo automobili puni poklona. Dolaze priče, čežnja, djeca koja su porasla između dva jezika i roditelji koji cijelu godinu broje dane do povratka.

Kuća ponovo postane dom

Ljeti se otključavaju stare kapije, peru prozori i prostiru čiste serdžade. U avlijama se čuje graja, a miris pite, pečenih paprika i bosanske kahve širi se dalje nego inače. Nana priprema više hrane nego što iko može pojesti, jer se ljubav u našim krajevima često mjeri punim stolom. Djed sjedi u hladu i pravi se da mu oči nisu zasuzile dok sluša unuke kako, pomalo nesigurnim bosanskim jezikom, prepričavaju školu i život u dalekom gradu.

Za mnoge porodice to su najdragocjenije sedmice u godini. Vrijeme je kratko, a želja je mnogo: obići rodbinu, otići na mezarje, popiti kahvu s komšijama, okupati se u rijeci, prošetati čaršijom i pokazati djeci mjesto na kojem su odrasli njihovi roditelji. Svaki susret nosi pitanje: „Kad ste stigli?“ A iza njega se krije ono važnije: „Koliko dugo ostajete?“

Djeca između dvije domovine

Posebna ljepota bh. dijaspore vidi se u njenoj djeci. Ona često odrastaju između dva svijeta, ali ljeto u Bosni daje im priliku da oba svijeta spoje. Ovdje nauče da se hljeb ne baca, da se komšija pozdravlja i da se na kahvu ne dolazi samo kada imamo neki razlog. Nauče riječi koje se možda ne nalaze u njihovim školskim udžbenicima: merak, sevdah, rahatluk i bujrum.

Nekada im je bosanski nesiguran, padeži se pomiješaju, a poneka riječ zazvuči drugačije. Ali je važno da govore, pitaju i slušaju. Jezik nije samo gramatika; jezik je put do nanine priče, djedove šale i porodičnih uspomena. Svako ljeto provedeno u Bosni gradi još jedan most prema korijenima.

Više od ljetne gužve

Lako je primijetiti gužve na granicama, pune bašte kafića i duže redove u prodavnicama. Ipak, iza te ljetne vreve nalazi se mnogo dublja priča. Ljudi iz dijaspore godinama pomažu svojim porodicama, obnavljaju kuće, pokreću poslove, podržavaju udruženja i donose nova znanja. Mnogi uspjeh koji su stekli u svijetu žele podijeliti sa mjestom iz kojeg su potekli.

Njihov život nije uvijek jednostavan. Iza fotografija s odmora često stoje godine teškog rada, odricanja i osjećaja da nigdje ne pripadaju potpuno. U zemlji u kojoj žive ponekad su „oni iz Bosne“, a kada dođu u Bosnu neko ih nazove „strancima“. Istina je nježnija i složenija: oni pripadaju i tamo i ovdje. Njihova ljubav prema Bosni nije manja zato što je svakodnevno nose preko granice.

Kad dođe vrijeme povratka

Onda august počne da se primiče kraju. Koferi se ponovo pakuju, u njih se stavljaju domaća kafa, tegle pekmeza, suho meso i sitnice koje mirišu na kuću. Zagrljaji na odlasku su tiši od onih pri dolasku. Neko kaže: „Vidimo se dogodine“, iako svi znaju koliko je godina duga kada nekoga čekaš.

Automobili odlaze, svjetla se gase, a sokaci ponovo utihnu. Ipak, iza njih ostane nešto lijepo: obnovljene veze, dječije uspomene, porodične fotografije i osjećaj da udaljenost nije uspjela prekinuti ono što nas veže.

Ljepota bh. dijaspore nije samo u tome što svakog ljeta dođe u Bosnu. Ljepota je u tome što Bosnu nosi sa sobom tokom cijele godine — u jeziku kojim se govori za porodičnim stolom, u receptima koji se prenose djeci, u pjesmi koja se pusti kada nostalgija postane prevelika i u planu da se ponovo dođe.

Zato, kada ovog ljeta ugledamo pune avlije i strane tablice u našim gradovima, sjetimo se da je svaki dolazak jedna mala pobjeda nad daljinom. Bosna je najljepša kada joj se ljudi vraćaju, makar nakratko. Tada ponovo diše punim plućima.

Znalo se ko prvi ustaje, kod koga uvijek ima kahve i ko će priteći ako zatreba nešto prenijeti, popraviti ili završiti. Ako nestane šećera, nije se išlo odmah u prodavnicu. Pokucaš na susjedna vrata, uzmeš jednu šolju, a vratiš kasnije dvije. Ne zato što moraš, nego zato što je tako bilo normalno.

Kad se nešto lijepo desi, cijela mahala bi znala. Kad stigne neka radosna vijest, vrata se otvaraju, kahva se kuha, a ljudi dolaze da podijele sreću. Isto je bilo i kad dođu teški dani. Nisi morao objašnjavati da ti treba pomoć. Komšija bi prepoznao po licu ili po tišini.

Nekada se ručak nije strogo brojao po tanjirima. Ako zamiriše pita, znalo se da će barem jedan komad završiti preko ograde. Ako se peku hurmašice ili pravi halva, nije bilo lijepo da prvi komšija ne proba. Hrana nije bila samo hrana. Bila je način da čovjek kaže: „Mislio sam na tebe.“

Djeca su odrastala zajedno, trčala iz jedne avlije u drugu i rijetko ko je pitao čije je koje dijete. Ako nešto napraviš, ukorit će te i tvoja majka i komšinica. Ako padneš, podići će te onaj ko je prvi blizu. U tome nije bilo miješanja u tuđi život. Bila je to zajednička briga.

Naravno, nije ni tada sve bilo idealno. Bilo je svađa zbog ograde, galame, glasne muzike, kokoši koje pređu gdje ne trebaju i raznih mahalskih priča. Ali se znalo dokle se ide. Danas se posvađate, sutra sjednete na kahvu. Nije se zbog jedne ružne riječi brisalo sve dobro što je godinama građeno.

Danas često živimo bliže, a poznajemo se manje. Dijelimo zid, ulaz, parking i hodnik, a nekad ne znamo ni kako se čovjek pored nas zove. Čujemo korake, zatvaranje vrata i vodu kroz cijevi, ali ne znamo je li taj neko dobro. Naučili smo čuvati privatnost, ali smo usput počeli čuvati i udaljenost.

Sve mora biti najavljeno. Za kahvu se dogovaramo nekoliko dana unaprijed. Kad neko pokuca nenajavljen, prvo se pitamo šta se desilo. Kao da smo zaboravili da je nekada dolazak bez posebnog razloga bio najljepši razlog.

Možda se vrijeme promijenilo. Obaveza je više, ljudi su umorniji, a povjerenje se teže gradi. Ipak, nije potrebno mnogo da se nešto od tog starog komšiluka vrati. Nekad je dovoljno pozdraviti čovjeka u liftu, pitati stariju komšinicu treba li joj šta iz prodavnice ili odnijeti tanjir kolača bez posebnog povoda.

Ne moramo jedni drugima ulaziti u život. Dovoljno je da ne prolazimo jedni pored drugih kao potpuni stranci.

Jer dobar komšija nije samo osoba koja živi pored tebe. To je čovjek koji će primijetiti da te nema, sačuvati ti kuću dok si na putu, priskočiti kad zatreba i radovati se tvojoj sreći bez zavisti.

Nekada se govorilo da je dobar komšija važniji od dobre kuće. Možda kuće danas jesu ljepše, veće i bolje uređene, ali nijedan zid ne može zamijeniti osjećaj da pored tebe živi neko na koga možeš računati.

Zato, kad sljedeći put napraviš kahvu, pogledaj prema susjednim vratima. Možda je dovoljno samo pokucati i reći:

„Hajde, komšija. Skuhala se.“

E, tu sam morao stati. Jer to pitanje nije o kahvi. To je pitanje o cijelom životu.

Kahva nije piće. Kahva je stajanje.

Ima jedna stvar koju stranci nikad ne skontaju kad dođu u Bosnu. Oni misle da je kahva ono što je u fildžanu. A nije. Kahva je ono što se dešava oko fildžana.

Kad ja kažem komšiji “hajde na kahvu”, ja mu ne nudim piće. Nudim mu jedan sat svog vremena. Nudim mu da sjedne, da mi ispriča šta ga muči, da se posvađamo oko nečega pa da se pomirimo prije nego džezva bude prazna. Kahva je izgovor da budemo ljudi jedni s drugima.

A to se ne može na brzinu.

Ko pije kahvu na brzinu, taj i živi na brzinu

Danas svi žure. Kafa “to go”, u čaši od kartona, popije se dok se hoda i gleda u telefon. Razumijem, svijet se promijenio. Ali nešto smo usput izgubili.

Kad piješ kahvu u trku, ti si i dalje u onoj istoj jurnjavi. Nisi stao. Nisi odahnuo. Samo si sipao gorivo u sebe i nastavio trčati.

Bosanska kahva te tjera da staneš. Mora se skuhati, mora se pustiti da se slegne, mora se sipati polahko… Sve to traži vrijeme. I to vrijeme nije izgubljeno — to je poklon.

Šećer, lokum i komšijska mudrost

Moj komšija mi je jednom, dok smo sjedili u avliji, rekao: “Feslija, kahvu ne mjeri kašikom, nego mjeri s kim je piješ.”

I bio je u pravu. Najskuplja kahva popijena sama, u žurbi, ne vrijedi koliko ona najobičnija popijena s nekim ko ti je drag. Šećer možeš dodati ili ne, svako po svom ćeifu. Ali ono što kahvu čini slatkom nije šećer — nego društvo.

Fildžan po fildžan, tako se živi

Život se živi kao kahva — polahko, u društvu, uz razgovor koji nikud ne žuri. Fildžan po fildžan. Dan po dan.

Feslijici sam na kraju odgovorio ovako: “Sine, ne pijem ja kahvu polahko zato što mi se ne žuri. Pijem je polahko zato što sam skontao — ovo, ovaj trenutak, ovo je ono zbog čega vrijedi ne žuriti.”

Nasmijao se. Mislim da je skontao. A ako nije — imamo vremena. Ima još kahve u džezvi.

Nije to samo proljeće. Ima nešto u tom mirisu što te smiri, što te vrati. Kao da ti neko kaže: “Polako, gdje ćeš, ima vremena.” I ja stvarno tad ne žurim nigdje. Kahva ide sporije, misli još sporije.

Kad prođem kroz Sarajevo, vidim — isti onaj osjećaj. Baščaršija puna, ali niko ne trči. Svi nekako znaju da je ljepota u tom hodu, u tom sjedenju, u toj jednoj kahvi koja se protegne na sat vremena. I ja sjednem, pa gledam narod, i kažem sam sebi: “E, ovo je život.”

Mostar me uvijek posebno pogodi. Neretva mirna, behar spušten niz dvorišta, a sunce grije kako treba. Tamo i ja sporije pričam. Ne možeš drugačije. Kao da te grad natjera da osjetiš svaki trenutak.

U Travniku zastanem duže nego što planiram. Planine oko mene, tišina, sve na svom mjestu. Tu čovjek nema potrebu ništa dokazivati. Samo bude.

Banja Luka… široka, mirna, zelena. Ljudi šetaju bez žurbe, kao da znaju nešto što drugi zaborave. I ja se tu uklopim, bez puno pitanja.

Kad se vratim kući, opet sjednem u avliju. Kahva me čeka, behar i dalje miriše. I tada shvatim — nije stvar u gradovima, nego u tom osjećaju koji nosiš sa sobom.

Ja uvijek kažem: nije Bosna najljepša kad je gledaš, nego kad je živiš. A kad behar zamiriše, onda je živiš kako treba.