Znaš, roditelji su ti jedina vrsta ljudi na ovom svijetu koji te vole bez interesa. Oni ne gledaju koliko imaš, ni gdje radiš, ni koliko si uspio — njima je bitno samo da si živ, zdrav i da se javiš. Danas se svi negdje žurimo, hvatamo rokove, sastanke, obaveze, i sve nam je hitno. Samo oni nisu. Njih zovemo kad “uhvatimo vremena”, a to vrijeme se sve rjeđe uhvati. I ne misliš ti loše, jednostavno te ponese život. Ali njih ne nosi više ništa. Njima su dani tihi, dugi i puni čekanja. Čekanja da se sjetiš, da svratiš, da pitaš kako su. I kad konačno pozoveš, neće ti prigovoriti, neće reći da im fališ — samo će reći “Dobro smo, sine, a ti?” i ta rečenica ti ostane u glavi duže nego što bi volio.
Roditelji imaju tu čudnu osobinu da pamte svaki tvoj uspjeh, a zaboravljaju svaku tvoju grešku. Oni su tvoje ogledalo iz prošlosti, dokaz da si nekad bio nečije dijete koje je tek učilo da hoda, da priča, da se ne boji svijeta. A danas, kad si odrastao, često zaboraviš da su i oni nekad imali svoje snove, svoje planove, svoj život prije tebe. Sve su to stavili po strani kad si ti došao. Njihova mladost završila se tačno onog dana kad si ti prvi put zaplakao. Od tog trenutka, sve što su imali — dali su. I ne traže da im vratiš, samo da ih ne zaboraviš.
Kad se sjetim svoga oca, sjetim se njegovog pogleda — nije morao ništa reći, znao sam sve. Kad se sjetim majke, čujem onaj ton u glasu kad me zove, mekši nego bilo koja riječ na svijetu. Oni te ne uče govorom, nego primjerom. Gledajući njih, naučiš što znači poštenje, strpljenje i ponos. Naučiš da vrijednost čovjeka nije u onom što ima, nego u onom što daje. A roditelji daju najviše — i to tiho, bez reklame, bez aplauza.
S vremenom shvatiš da godine idu brže nego što misliš. Jednog dana vidiš da ti je otac posijedio, da majka sporije hoda, i da razgovori traju kraće jer se umori. I tad te stisne u grudima jer shvatiš da si mnogo puta mogao doći, a nisi. Mnogo puta mogao sjesti s njima, poslušati istu priču koju znaš napamet, ali nisi imao “vremena”. I shvatiš da vrijeme nije stvar koju imaš, nego nešto što daješ — kome hoćeš. Kad dođeš do toga, znaš koliko si zapravo dužan, i koliko se malo traži da to vratiš.
Majke su čudo, one pamte sve što bi ti volio zaboraviti i zaboravljaju sve čime si ih povrijedio. Očevi su tvrdi izvana, ali iznutra isto djeca — ponosni na tebe, al’ i ranjivi kad ih zaboraviš. Roditelji ne traže poklone, traže tvoje prisustvo. Pet minuta, kahva, osmijeh, i priča o ničemu. To njima vrijedi više nego bilo koji dar. I kad jednog dana ostaneš bez njih, shvatiš da više nikad niko na ovom svijetu neće brinuti o tebi onako bez interesa, onako čisto i iskreno.
Zato, dok su još tu, zovi ih. Pusti sve što imaš i odi. Sjedi s njima, pa makar šutjeli. Jer ta šutnja s roditeljima više vrijedi nego hiljadu razgovora s bilo kim drugim. Kad ih slušaš, ne slušaj samo riječi, nego i ono između — jer to su godine iskustva, žrtve i ljubavi koje te oblikovale. Kad odeš, kad ih više ne bude, ostane samo praznina u kojoj bi dao sve da možeš još jednom čuti ono obično “Jesi li jeo, sine?”.
Nemoj da te sutra grize što nisi bio tu. Jer vrijeme ne pita kad ćeš biti spreman. Roditelji odlaze polako, tiho, kako su i živjeli — a ti tek tad shvatiš da si sve imao, i da više ništa ne možeš nadoknaditi.
